Time: 00:18:17 CET 15:18:17 PST 18:18:17 EST 07:18:17 Seoul 06:18:17 Beijing
BLOGS
Potiskujuci stid
Uzeo je slobodnu noc i napustio svoj desk. Ionako mu je vec dosta bilo tog posla koji je sam sebi nametnuo. Kao da niko drugi to isto nije radio. Ali njemu je vec bilo dosta toga i zelio je da zivi. Ne samo da se bavi tudjim problemima. Na izlazu bacio je pogled na prema ogledalu, po ko zna koji put sebe uvjeravajuci u kvalitete, sopstvene. Nakon krace stanke, poluzadovoljan, napustio je stan. Sam se zaputio u najblizi lokal. Na ulazu u lokal ljubazna gospoda mu se poklonila i skinula mu kaput. Sa nevjericom je gledao kako ostavljaju kaput na vjesalo. Primjetivsi svoj nepovjerljivi pogled, ponovo je sebe uvjeravao da nema mjesta za strah. Sjeo je za sto a ljubazni kelner ga je upitao sta zeli. «Eh, nemas ti ono sto ja zelim», pomislio je. Nekako je podigao pogled prema kelnerovim ocima i tiho rekao: «Vino».
Kelner nije cuo sta je rekao gospodin, vec je pomislio da zeli pivo. «Uredu, gospodine», rekao je pokusavajuci da gleda covjeka u oci, medjutim ovaj je kruzio ocima po sobi svjesno izbjegavajuci da zadrzi pogled. Kad je kelner otisao odahnuo je. Iskoristio je vrijeme da analizira svoje ponasanje, shvativsi da nije gledao nikoga u oci. Opet je sebe uvjeravao da su svi jednaki. Usluga je dosla i donijela mu pivo. Vidjevsi da to nije ono sto zeli, uzeo je pivo i okrenuo ledja posluzi. Kad su otisli, po sto puta je sebe upitao «Zasto nisam nista rekao? Zasto nisam reagovao? Nisam ovo htio!», derao se u sebi, ali je opet sam sebe zadovoljio:»Sljedeci put cu reagovati!».
Nije podnosio pivo. Nakon pola ispijene case i mucnine u zelucu, zelio je da ode. Ali treba platiti, ustati, okrenuti se prema ostalima, uzeti kaput i napustiti lokal. Skupljao je hrabrost. U tom trenutku pojavi se na bini djevojka, lijepo obucena, zgodna. Nije imao hrabrosti da je pogleda. «Questa sera, per voi, Ginna!», najavio je voditelj. Kakav je samo aplauz dobila!
I on je uspio tek nekoliko puta da sastavi dlanove i odvoji ih stvarajuci tek prividan aplauz. Trudio se da radi ono sto radi masa. Djevojka je uzela mikrofon u ruke i pocela da pjeva stari hit «Volare». Njemu, iako je hiljadu puta cuo tu pjesmu i razne remixe, strasno se svidjela njena izvedba. Skupio je hrabrost i pogledao djevojku u oci. Dok je dizao pogled, primjetio je njenu figuru, za koju je pomislio da je savrsena. Pogledao ju je u oci. Djevojka ga je gledala direktno u oci. Njeni bijeli zubi presijavali su se pod utjecajem raznih svjetlosnih efekata koji su kruzili sobom. Gledali su se desetak sekundi. Njemu se ucini da to traje kao vjecnost. Zelio je da leti, zelio je da bude slobodan. Ali, opet se u njegovom srcu pojavi strah. «Strah od odbijanja», Da! Sad je znao sta je to. Njegov pogled zadrhta, ustade, zgrabi kaput i istrca iz lokala, na opcu cudjenost prisutne gospode. Trcao je! Nije vise mario za ostale, vise ga nije bilo briga sta drugi misle. Osjecao se zivim, osjecao je da postoji! Tad poce da pada kisa, ljudi na ulici su poceli da se sklanjaju i da se pokrivaju kaputima, koferima ili bilo cim sto im je bilo pri ruci. Ali, ne on, on se osjecao slobodnim i nije ga bilo briga hoce li pokisnuti. Zelio je da kisne, da se osjeca ziv. Trcao je svojim komsilukom i urlikao iz petnih zila. Ljudi su ga gledali sa cudjenjem.»To je onaj mirni covjek iz 2. ulaza. Eto i on je poludio», govorili su. Ali on vise nije mario. Kisnuo je i po prvi put u svom zivotu osjecao je slobodu. Osjecao je srecu za koju nije bio spreman. Srecu koju je nesvjesno potiskivao svih ovih godina. Srecu koja ga je mogla kostati zivota. Sve ove godine su ga stigle i on je poceo plakati. Nije plakao kao do danas, tiho. Ne! Ovaj put je plakao punim srcem. Plakao je prvi put od srece. Prvi put je plakao slobodno.
«Sloboda je oko nas. Samo je treba znati uzeti. U danasnjem vremenu nema mjesta stidu».
By Deniz 'storm_raider' Rovcanin
Nov 6, 2006 15:58
Uzeo je slobodnu noc i napustio svoj desk. Ionako mu je vec dosta bilo tog posla koji je sam sebi nametnuo. Kao da niko drugi to isto nije radio. Ali njemu je vec bilo dosta toga i zelio je da zivi. Ne samo da se bavi tudjim problemima. Na izlazu bacio je pogled na prema ogledalu, po ko zna koji put sebe uvjeravajuci u kvalitete, sopstvene. Nakon krace stanke, poluzadovoljan, napustio je stan. Sam se zaputio u najblizi lokal. Na ulazu u lokal ljubazna gospoda mu se poklonila i skinula mu kaput. Sa nevjericom je gledao kako ostavljaju kaput na vjesalo. Primjetivsi svoj nepovjerljivi pogled, ponovo je sebe uvjeravao da nema mjesta za strah. Sjeo je za sto a ljubazni kelner ga je upitao sta zeli. «Eh, nemas ti ono sto ja zelim», pomislio je. Nekako je podigao pogled prema kelnerovim ocima i tiho rekao: «Vino».
Kelner nije cuo sta je rekao gospodin, vec je pomislio da zeli pivo. «Uredu, gospodine», rekao je pokusavajuci da gleda covjeka u oci, medjutim ovaj je kruzio ocima po sobi svjesno izbjegavajuci da zadrzi pogled. Kad je kelner otisao odahnuo je. Iskoristio je vrijeme da analizira svoje ponasanje, shvativsi da nije gledao nikoga u oci. Opet je sebe uvjeravao da su svi jednaki. Usluga je dosla i donijela mu pivo. Vidjevsi da to nije ono sto zeli, uzeo je pivo i okrenuo ledja posluzi. Kad su otisli, po sto puta je sebe upitao «Zasto nisam nista rekao? Zasto nisam reagovao? Nisam ovo htio!», derao se u sebi, ali je opet sam sebe zadovoljio:»Sljedeci put cu reagovati!».
Nije podnosio pivo. Nakon pola ispijene case i mucnine u zelucu, zelio je da ode. Ali treba platiti, ustati, okrenuti se prema ostalima, uzeti kaput i napustiti lokal. Skupljao je hrabrost. U tom trenutku pojavi se na bini djevojka, lijepo obucena, zgodna. Nije imao hrabrosti da je pogleda. «Questa sera, per voi, Ginna!», najavio je voditelj. Kakav je samo aplauz dobila!
I on je uspio tek nekoliko puta da sastavi dlanove i odvoji ih stvarajuci tek prividan aplauz. Trudio se da radi ono sto radi masa. Djevojka je uzela mikrofon u ruke i pocela da pjeva stari hit «Volare». Njemu, iako je hiljadu puta cuo tu pjesmu i razne remixe, strasno se svidjela njena izvedba. Skupio je hrabrost i pogledao djevojku u oci. Dok je dizao pogled, primjetio je njenu figuru, za koju je pomislio da je savrsena. Pogledao ju je u oci. Djevojka ga je gledala direktno u oci. Njeni bijeli zubi presijavali su se pod utjecajem raznih svjetlosnih efekata koji su kruzili sobom. Gledali su se desetak sekundi. Njemu se ucini da to traje kao vjecnost. Zelio je da leti, zelio je da bude slobodan. Ali, opet se u njegovom srcu pojavi strah. «Strah od odbijanja», Da! Sad je znao sta je to. Njegov pogled zadrhta, ustade, zgrabi kaput i istrca iz lokala, na opcu cudjenost prisutne gospode. Trcao je! Nije vise mario za ostale, vise ga nije bilo briga sta drugi misle. Osjecao se zivim, osjecao je da postoji! Tad poce da pada kisa, ljudi na ulici su poceli da se sklanjaju i da se pokrivaju kaputima, koferima ili bilo cim sto im je bilo pri ruci. Ali, ne on, on se osjecao slobodnim i nije ga bilo briga hoce li pokisnuti. Zelio je da kisne, da se osjeca ziv. Trcao je svojim komsilukom i urlikao iz petnih zila. Ljudi su ga gledali sa cudjenjem.»To je onaj mirni covjek iz 2. ulaza. Eto i on je poludio», govorili su. Ali on vise nije mario. Kisnuo je i po prvi put u svom zivotu osjecao je slobodu. Osjecao je srecu za koju nije bio spreman. Srecu koju je nesvjesno potiskivao svih ovih godina. Srecu koja ga je mogla kostati zivota. Sve ove godine su ga stigle i on je poceo plakati. Nije plakao kao do danas, tiho. Ne! Ovaj put je plakao punim srcem. Plakao je prvi put od srece. Prvi put je plakao slobodno.
«Sloboda je oko nas. Samo je treba znati uzeti. U danasnjem vremenu nema mjesta stidu».
« Previous1Next »
http://www.sk-gaming.com/rss/blog/storm_raider
